Upokojeni..

Od malena sanjam upokojene…
Samo nekolicini sam to priznala.
Vidim ih u snovima, znam da su otišli, oni znaju ko sam, ali me ne primećuju.
Ja sam tu samo kao posmatrač..
Tiho, neopaženo, između senki i svetla.
Nikada nisam sanjala one koje volim, ni sestru, ni babu, ni tetke, ni Tinu…
Nikada.
A toliko sam želela…
Kao dete, do svojih šest ili sedam godina, ponekad bih predvidela događaje, ali to je nestalo spontano.
Ostali su samo upokojeni u snovima…
Vremenom su se snovi proredili.
Sada moraju biti „pogodni“ uslovi za njih: velika vrućina, jak umor, tišina…
Svako toliko neko mi javi da je sanjao Vitu… Ljubomorna sam.
Toliko mi nedostaje, a njega nema…
Samo par sekundi… barem s leđa…
Na mene si zaboravio brzo…
Otišao si na lepše, mirnije…
A zar je toliko teško, u ovoj frci, u toj košnici misli u ovoj mojoj ludoj glavi samo na tren projektovati tvoj lik??
Gledam slike svaki dan..
Zasto te u snovima nema????
